Sveučilište Vechta bori se protiv bacanja hrane u Indiji!

Sveučilište Vechta bori se protiv bacanja hrane u Indiji!

Bacitanje hrane je problem koji se tiče svih nas. Inovativni pristupi posebno su traženi u vremenima kada su održivost i očuvanje resursa vrlo važni. Sveučilište u Vechti sada je dio međunarodnog, interdisciplinarnog istraživačkog projekta koji počinje upravo u ovoj točki. Fokus je na recikliranju otpada od hrane u Bengaluruu, Indija. Prema Fleischwirtschaft projekt vode prof. dr. Andreas Bürkert sa Sveučilišta u Kasselu i prof. dr. Nikolaus Schareika sa Sveučilišta iz Göttingena koordinirao. Cilj ove suradnje je analizirati interakcije između urbanih i ruralnih područja kako bi se pronašla bolja rješenja za smanjenje bacanja hrane.

Pogled na trenutnu situaciju uništavanja hrane u EU pokazuje da mnoge države članice već godinama istražuju mjerenje gubitaka i otpada hrane. Koriste se različite metode, poput korištenja postojećih statistika i istraživanja kućanstava ili pretraživanja otpada. Institut Thünen doprinio je vrijednim stručnim znanjem, posebno u platformi Thünen, koju je pokrenula Europska komisija 2016. i u kojoj su sve države članice i međunarodne organizacije uključeni. Jedinstveni okvir za definiranje i mjerenje rasipanja hrane stvoren je 2018. godine revizijom Okvirne direktive EU o otpadu.

EU projekti i ciljevi smanjenja

Važan korak u borbi protiv rasipanja hrane bio je prijedlog Komisije EU za reviziju Okvirne direktive o otpadu u srpnju 2023. To uključuje obvezujuće ciljeve smanjenja otpada za nacionalne razine do 2030. Plan je smanjiti otpad za 10% u preradi i proizvodnji hrane i 30% u maloprodaji, restoranima i kućanstvima, kao što je [Europarl]. Europski parlament je zauzeo jasniji kurs i čak zahtijeva smanjenje od najmanje 20% u preradi hrane i 40% u maloprodaji i restoranima.

Takav pristup je više nego potreban. Odrasli građani u EU bace u prosjeku 173 kg hrane svake godine, pravi apsurd. EU planira podići svijest o takozvanom “ružnom” voću i povrću i učiniti neprodanu, ali još uvijek jestivu hranu dostupnom za donacije. Ove mjere mogle bi pomoći da se značajno smanje alarmantne brojke vezane uz bacanje hrane.

gdje smo

Međutim, ostaju izazovi u prikupljanju i usporedbi podataka o otpadu od hrane. Različite definicije i metode mjerenja otežavaju dobivanje jasnog pregleda. Prema Thünenu postoje samo rijetki podaci o gubicima hrane u nekim državama EU-a. Još jedna začkoljica je da se otpadom od hrane smatra samo ona koja je zakonski klasificirana kao otpad, što dodatno komplicira raspravu. Od 2020. godine države članice obvezne su svake godine mjeriti i izvještavati o bacanju hrane, no je li to dovoljno za poduzimanje učinkovitih mjera?

Ostaje za vidjeti hoće li novouvedene mjere doista dovesti do osjetnog smanjenja bacanja hrane. Ali smjer je ispravan, a kombinacijom istraživanja, političke volje i promjene u razmišljanju potrošača mogli bismo napraviti važan korak prema održivijoj budućnosti.