Suche
Mein Konto
Mizofonija: Kada svakodnevna buka dovede do ljutnje i izolacije!
Saznajte što je mizofonija, koji se simptomi javljaju i koje su mogućnosti liječenja dostupne - trenutna saznanja o poremećaju.
Mizofonija: Kada svakodnevna buka dovede do ljutnje i izolacije!
Što je novo o temi koju mnogi od nas trebaju shvatiti? Govorimo o mizofoniji - poremećaju koji se, prema hl-live.de, opisuje kao "mržnja prema zvukovima" i posebno pogađa neke svakodnevne zvukove. Ti zvukovi mogu uključivati žvakanje, kapljanje iz slavine ili susjedovo mljackanje usnama, što se strancima često čini normalno. Ali za oko 15 do 20 posto stanovništva pogođenog ovom bolešću, ona brzo postaje teret.
Mizofonija se obično manifestira emocionalnim reakcijama poput ljutnje, frustracije pa čak i gađenja, iako glasnoća buke ne igra značajnu ulogu. Kod mnogih oboljelih osoba osjetljivost se često javlja tijekom puberteta, a prvi simptomi često se javljaju između 8. i 13. godine. Budući da su točni uzroci još uvijek nejasni, stručnjaci sumnjaju na povezanost određenih zvukova s negativnim ili traumatičnim iskustvima koja izoštravaju percepciju.
Što se događa u tijelu?
Karakteristična je vrlo spontana reakcija na zvukove okidača. Oni se kreću od fizičkih simptoma poput lupanja srca do znojenja. Prema pmc.ncbi.nlm.nih.gov, emocionalne reakcije variraju ovisno o prethodnom osobnom iskustvu i društvenom kontekstu. Mnogim oboljelima je teško ostati u društvu jer zvukovi okidača zahtijevaju njihovu punu pozornost i često dovode do socijalne izolacije.
Mogućnosti terapije i suočavanje
Dakle, što učiniti ako buka otežava svakodnevni život? Odgovori su različiti kao i simptomi: od autogenog treninga do progresivnog opuštanja mišića i Tai Chija do bihevioralnih terapija i posebnih tehnika poput neuralnog ponovnog uzorkovanja, kojima je cilj kontrolirati emocionalnu reakciju na zvukove. Osim toga, misophonie.de izvješćuje o mjerama poput upotrebe čepića za uši ili pozadinske buke kako bi se okidači sveli na minimum. Međutim, znanje o ovom poremećaju je ograničeno, što znači da oboljeli često moraju educirati svoje terapeute o mizofoniji.
Ono što je posebno frustrirajuće je da mizofonija još nije službeno navedena u medicinskim dijagnostičkim sustavima kao što je ICD-10, što otežava jasan pristup liječenju. Stoga se oboljeli ne bi trebali bojati potražiti liječničku pomoć kako bi razvili strategije za suočavanje sa svojom osjetljivošću.
Zbog toga je još važnije iznijeti ovu temu u javnost. Zahvaljujući kontinuiranoj edukaciji i istraživanju mizofonije, postoji velika potreba za razumijevanjem i podrškom za oboljele od ovog često neprepoznatog poremećaja. Ne zaslužujemo li svi malo više razumijevanja zvukova koji nas okružuju u svakodnevnom životu?